U koncertnom delu programa, Kalmikinje i Kalmici
u svojim nacionalnim nošnjama, jedva još sačuvanim posle duge odiseje, ![]() Najbolji pevač kalmičkih pesama je bio g. Boris Aldakimov. Glas Borisa Aldakimova teče sam od sebe iz njegovog grla, širokog, sasvim crnog vrata. Pevač nema poze. Peva mao zavaljen a dvorana odjekuje od jakog glasa. Zatim hor Kalmika peva pesme koju su učili noću, posle rada. Bez dirigenta, ali složno. Hor je morao na navaljivanje publike da ponovi svoje pesme, a to je za sve članove bilo veliko zadovoljstvo i radost. Veliki program su završili jugoslovenski Kalmici, kalmička deca, koja su se rodila u Jugoslaviji, dok su odrasli pevali na svom jeziku, jezik na kome recituju deca, jezik je nas svih. Pretstavi je prisustvovao veliki broj starijih Kalmika iz Malog Mokrog Luga koji su uživali u svemu što se događalo na sceni, što ih je sećalo neprestano na prošlost i na život u stepi pored Dona. To veče je zaista progovorilo o njihovoj otadžbini u stepi, pokraj Dona, o suncu koje dugo putuje s jednog ruba nebeskog na drugi, koji pali Kalmike, njihove ovce, konje, jurte, a koje je opet sva njihova radost; o njihovom životu uvek istom, bez krupnih događaja i velikih promena, baš kao i njihova ravnica; o običajima, sasvim tuđim ljudima na zapadu, o odelu svilenom i zlatnom, o pesmama i igrama punim neke druge boje, drugog doba i prastarog, uvek tajanstvenog kontinenta: Azije. Kalmici su ostali skromni, učtivi ljudi. Oni se nisu bunili što je prihod bio neznatan. Nisu se bunili kad su posle svega, u ranu zoru, morali da otpešače u svoj daleki Mokri Lug kroz sneg i hladnoću. (Politika, 11.01.1934) |
Sadržaj > Osvećenje hrama > Brige Kalmika > U korist studenata (1.deo) > U korist studenata (2.deo) |